Like this post

Tako, znaš odveć dođe vrijeme kad se osjetiš tako sam i usamljen, kao da nikoga nisi znao, niti znaš, a znaš ti njih mnogo i svi su oni tu oko tebe, svi te svojim smatraju, a ti nisi njihov i samo ti to znaš. Svaka čast, samom sebi kažem kako mogu da lažem i sebe i njih, da sam njihov, a nisam nit ću ikada bit, jer na kraju krajeva sam sam svoj i smao ja znam šta me muči, šta patnju zove u moju dušu. Sam se nosim sa svojim bolom i patnjom, i mrzim sve oko sebe ali ne pokazujem to jer nisam ja za kojekakve turbulentne i senzacionalne svađe. Čak i onda kad su svi mislili, očekivali od mene da poludim, da počenem da pričam o svima sve što sam znao, sve njih koje sam nekad još davno stavio na stub koji se gradio na njihovoj priči, lažima iz njihovih usta koji će se srušiti pod njima onda kad mi dođe da sve porušim oko sebe, čak ni tad kada su to mislili dobili su potpunu suprotnost od mene. Povukao sam se, na njihovo lajanje i deranje, očekivali su oluju, rat i nevolje, a dobili su jednu veliku tišinu. Dobili su moju tišinu i opet su dobili najviše od mene. Nisam ja neko ko želi pažnju, svoj sam svijet gradio sam, zašto taj svijet pokloniti nekome, zašto nekome pružiti sve ono što si sam stvarao, po nekom svom uzorku samog sebe, nešto što si gradio samo za sebe, kao što kuću sređuju za sebe, po svom ukusu, stavljajući dio sebe u tu kuću tako sam i ja gradio sebe i svoj svijet, stavljajući svaki komadić samog sebe u taj svijet. Uvijek sam perfekcionista, pazim na svaki detalj svog života i svijeta, pazim kuda hodam, da se ne bi sapleo o svoju grešku pa ih zato nisam ni pravio, uvijk sam bio direktan i jednostavan, a svima sam se činio toliko komplikovan jer su svi oni takvi, komplikovani pa je vrlo teško naći neku osobu i povjerovati u jednostavnost. Uvijek su tražili neki dio mene, iz prošlosti i sadašnjosti gdje bi našli nešto komplikovano, a nema. Zašto dati nekom taj svijet, da živi u njemu, zašto uopšte i povjerovati nekome na riječ i obećanje da neće ništa loše da uradi, da ta osoba u meni i u mom svijetu pronalazi sebe i svoj dom. Ne znam zašto, a to sam uradio, pustio sam jednu, pa onda još jjednu osobu u taj svijet. Prva osoba je ona osoba koja je taj svijet i gledala dok se pravio, taj najbolji prijatelj je vidio svaki zid i svaki tajni ulaz, svaku slabost, svu snagu tog svijeta, pa zato i zna sve o meni samom.zato će uvijek ostati u tom svijetu, pa i kad se svijet sruši opet će biti tu, u to nema sumnje jer već odavno izabrao sam sebi kuma, a kum je u kuću, kao i u svijet uvijek poželjan. Druga osoba je malo posebnija, drukčija od prve osobe. Nije znala moj svijet, nije znala ni da postoji taj svijet i koliko je veliki zid oko njega. Znala je samo za mene, moju pojavu i prisustvo, moje postupke, moje priče i ništa više. Ona nije mogla da zna koliko bi teško svoje srce dao njoj i bilo kojoj da se pojavila umjesto same nje, ona to nije znala do trenutka kada je dobila moje srce. Ne mogu puno o tome reći, ali sma bio siguran u to da je srce u dobrim rukama, i od tog trenutka nisam znao ništa, osim toga da ako ona pada, padam i ja i tu su se lomila sva koplja na mojim leđima. ako povrijedim nju povrijedit ću i sebe, ako uništim nju, uništavam dio sebe, a nisam takav. Nije puno znala o meni, samo priče koje sam joj sam ja ispričao, nije je zanimalo ništa što bi joj drugi rekli, nije provjeravala, istraživala, ništa. Ne znam ni sam ni zašto, ni kako se sve dogodi, a dogodilo se, i niko nije tu, u tom mom svijetu samoće pod deblom široke krošnje, gdje sjedim sam, bez razloga. Uvijke ima neki razlog, mada ne vjerujem u sudbinu. Ima neki razlog zbog čega je ona sigurno tu, i što se i sama osjeća tako, na prava mjesta dolaze i pogrešni ljudi, a ona je bila prva koja je bila prava osoba za to mjesto. Svako ima svoje mjesto, moje je pod tom krošnjom drveta, sa njom i nigdje više, ako ode, ostaću sam, ostaće zidovi još veći nego ikada prije i niko, ni oni pogrešni ni oni za koje mislimo da su pravi ljudi za to mjesto neće moći da dođu tu, samo se jednom prava osjeća i nikada više, zato i jest jedina.

Like this post

:)

Bog zna da falit će mi oni dani kad nisam mislio o tome šta će biti i šta će se desiti, kada se jednostavno dan,sedmica i mjesec odvijao svojim tokom, jednostavno je išlo svojim putem i sve je bilo tako lako. Kad nisi ni trebao nečiju pordšku, sam sam sebi tada bio najveća podrška i sav moral za nešto je bio u meni. Nije to bio optimizam, to je bila realnost i samo tad sam mogao sve, a sad ?
Sad više ništa nije isto, razbijam glavu razmišljajući o svakom koraku koji ću napraviti koliko god se on činio bezazlen, jednostavno to više nije odmor, život više nije razonoda, sad je obaveza umornog i iscrpeljnog. Postao je težak da bi se živio, a živjeti se mora koliko god breme nosio na sebi i koliko god te vodio ka dnu, gdje dalje od dna kad više ne možeš ni da potoneš. 
Tad sve riječi padaju u vodu, djela se brišu a navike izbace iz života. Ostane samo gorak ukus u ustima, nešto što te izjeda iznutra kad pomisliš na neke osobe. Ne da su me razočarale, nego sam se ja sam razočarao u nešto ispravno u šta sam vjerovao tako da bi se sad mogo prepustiti svim porocima koje život nosi samo kako ne bi ponovio ono ispravno jer me opeklo i napravilo ranu. Rana će zacijeliti, ali ostaje ožiljak, koji nije lekcija, nego samo podsjetnik da ono što si radio, iako je bilo ispravno učinilo te jadnim, snuždenim. Natjeralo me da budem neraspoložen, nesretan, povrijedilo me i napravilo razdor u mene koji još vaga u meni na koju stranu da ide. Da budem ona osoba koja će biti omražena, direktna bez trunke osjećaja.Osoba koja će sve uraditi iz koristi i zadovoljstva, čistog zadovoljstva bez emocija i miješanja nečeg drugog u sve to. U posao i zadovoljstvo nikada ne miješati emocije i samo tako uspjeti. 
Nekada bi imao osmijeh na licu samo zato što sunčeva toplota obasja moje lice tek onako da znam da sam živ i da osjećam, a sad, da postanem onaj kome će to postati samo pojava, svjetlost i mrak.
Bio sam onaj koji je vjerovao da ljubav može pobijediti sve i da se pružena prilika, iskrena i dobra prilika treba prihvatiti i iskoristiti kako bi uspio, preći preko ponosa i inata, uraditi ispravnu stvar, a sad?
Sad ne znam ni u šta da vjerujem, razočaran, zbunjen, u šta treba da vjerujem, da će neki drugi dan biti bolji i da će biti lakše, hoće kad tad, a ostanu uspomene i svako mjesto gdje sam bio koje će me zaboljeti više nego ikada, što više vremena prođe da će me više boljeti i da ću više misliti o tome. Jednostano ne možeš da nastaviš dalje ni živjeti i uživati bar jednim dijelom jer uvijk sam vjerovao u to ispravno, i da ispravno uvijek može pobijediti na kraju, ustati, uspravno stati podignute glave i pravog pogleda ali nije tako, bar ne u ovom slučaju. Ono što je bilo loše pobijedi sve ono dobro, ubije, zapali, razbije na dijelove. I da muško sam, a opet boli i opet će, ne zbog toga što sam slab, nego zato što znam i siguran sam da je bilo ono pravo i ispravno a da nije moglo trajati, da sam pogazio i ponos, inat i na kraju svoje obećanje, učinio sve da bude i ostane zauvijek, i na kraju se nije isplatilo.
Ostaneš sam, povučeš se u sebe, budeš odvratan, hladan, prepustiš se realnosti,a ne instiktu i osjećanjima, bez razuma jer i on bude povučen stranom ljubavi. Više sbi ne mogu dopustiti, imao sam jedno obećanje i zbog nje ga pogazio, a rekao sam da ako ikad završi da je moje posljednje i biće. Biće posljednja koja me vidjela onakvog kakav jesam, i posljednja je ona koja će me vidjeti na ovom svijetu jer moj je ona početak i moj kraj.
Moj teret nemoj ti da nosiš , nek ti nisam kao nikome do sada na duši i nemoj da te boli to što više ja ne postojim više ni u jednom svijetu.

Like this post

Osmijeh

Vidiš joj osmijeh, nije više moj, ja više ne crtam tu krivu liniju njenih usana na njenom licu.Jednostavno, nisam više mogao da joj pružam sreću jer sve ono što sam radio, sve u što sam vjerovao da je u pravu nije ni bilo, možda nikada. Više nisam dio nje, možda kao sjećanje, kao ožiljak što će vremenom da zaraste, nisam više ni onaj mali dio te glupe krive linije što je mijenjala sve u meni, glupe linije koja je držala cijeli moj svijet u sebi.Nema je onakve kao prije, onakve kakvom sam je ja crtao na njenom licu, ali je tu u nekom drugom obliku u kojem ne vidim više sebe, a mogao sam biti da sam samo znao.

Like this post

Bacila je sve niz rijeku i …

Tu noć kada je otišla, preko mosta, sa jednog mjesta na drugo i ja sam krenuo, nekim drugim putem koji nije imao cilja ni kraja, samo sam hodao, palio jednu za drugom cigaretu, hodao sam, lutao, skitao, u noći, po kiši.
Koračao sam duž bulevara, kroz ceste sve znane koje sam sa njom kročio i tačno su noge znale kojim putem da idu, onim putem i na ona mjesta gdje sam sa njom hodao i zadržavao se. Otišao sam na sva mjesta gdje smo nekada skupa sjedili, na klupe, na mjesta gdje smo izlazili, grijali jedno drugo. U svakom lokalu gdje smo bili tu sam noć otišao, sam sam popio po jedno piće za svaku ranu, za svaku riječ ikada izgovorenu, za svki dan i mjesec i opet sam hodao u nedogled dok nisam prošao svakom ulicom osim jedne, one koja vodi njenoj kući. I taman kad sam bio spreman da krenem drugim putem, ni razum a i srce nisu dali da ne kročim i posljednji put tim putem koji je trebao biti samo naš, samo moj i njen i tako sam i otišao duž ulice sve do njene kuće, sjeo na betonske stepenice desetinu metara ispod njene kuće, u mraku i tišini zapalim cigaretu kako bi smirio sebe, kako bi gorčina nestala iz moga grla ali nije išlo..Ustao sam, i napravio jedan korak dalje od mjesta gdje sam sjedio, okrenuo sam se i zakleo sam se.Zakleo sam se i dao sam obećanje, “Ja ču te čekati, sjeti se obećanja.” Jer ja nisam od onih koji odlaze, ja ću se vratiti, do tad, idem niz ulicu, strmom ulicom života prema dole, gdje nema kraja, samo tama, hladnoća i sumorne tamne zore…

Like this post

Nikada nisam želio da budem ona osoba koja neće da ispuni svoje obećanje do kraja, a nisam ostao, pa nisam ih ni ispunio. Želio sam da ostanem tu zauvijek, kao što sam i obećao, a nisam ostao, a da nisam želio ne bi naše snove sanjao, gradio naš život u snovima i na javi, a sada je kraj.Sad će ostati besane noći punog mjeseca, žar oko srca koji gori, tinja i ništa ne može da ga ugasi, a šta ćeš, sami smo to tražili, a sudbina je kurva pa nam dala ono što smo tražili. I ne, nisi ni ti samo kriva. U svemu je dvoje, pa tako i na kraju, uvijek je dvoje, čovjek ne može sam otići, uvijek je tu dvoje, onaj što ostaje i čeka i onaj što odlazi, ako je mila od nas dvoje otišao. Ja još stojim, ne znam iz kog razloga, ali stojim, i koliko god puta pomislio da ću krenuti ne mogu, ni razum ni srce ne želi.Prazna soba, prazan osmijeh, četiri zida, kriva linija na licu, bezdušna i hladna samo kao pojava na mom licu i ništa više.Ja stojim, a šta radiš ti, ja stojim i krenuti ne mogu i ne želim dalje, a moj put znaš i sama ti jer mene ništa više ovde osim tebe ne veže, znaš i sama da najmanji vjetar u moja leđa će da me otjera daleko, daleko od svega što sam ikada želio i o čemu sam sanjao, samo da se sklonim, a i tada ću da stojim, uspravno, podignute glave, ali prazan, bez tebe.

Like this post
Like this post
Like this post
Like this post
Like this post