Install Theme

Iživljavali ste se na meni kao zvijeri, zar vas ne čudi što vas zvijer u meni sad proganja ?

Nije važno

Više nije bilo važno kada si došla i kada si otisla, a pogotovo ne kada si se vratila, više meni ne. I nema veze sa strahom i realnošću to što se među našim životima zbilo, i ne pitaj me šta bi, kad bi se ponovo zbilo, desilo među nama, znaš to i sama. 
Jedino bitno u svemu tome, meni je bilo, da li ćeš ostati ili otići, ponovo, a oba izbora su zauvijek, ili zauvijek ostaješ ili zauvijek odlaziš, više sebi o ne dopuštam, ni tebi.Da čekamo, oboje, da kasno shvatimo da smo jedno drugom bili najbolje prilike, da život traćimo na ljude koji nam ništa više do samog pogleda ne znače, kada budemo shvatali šta smo svo to vrijeme gubili, tada će biti kasno, za nas. Idi ili ostani, jedino sam mogao to da pružim, vječnost jednog od ta dva izbora. Ja ne želim da se tebi vratim nakon i hiljadu njih, a da sam znao da sam te uvijek, zauvijek volio, da tražim od tebe da pređeš preko toga i da me ponovo osvajaš osmijehom, u njega sam se zaljubio, a ni tebi ne dopuštam to, da budeš sa drugima, a da kasno shvataš to, da sam oduvijek bio za tebe, da se vratiš sa izgovorima i kajanjima, o ne, to nije život i ljubav, to je rastanak i mržnja. Ne želim da čekam taj trenutak kada ćeš ti, ili ja sebi doći i odlučiti da smo jedno drugom zlatna prilika.Naučio sam sebe da ne opraštam izgubljene prilike, svoje, i svog života, ni sebi ni drugima.

Vrijeme i ti.

Čemu drugom da se nadam, nakon tebe, nakon svega, da ostaješ sama i ja da ostanem sam, ne ide to tako, odrasli smo da znamo da biramo puteve svoje, ti i ja. Ne zamjerim mnogo tvojim izborima, koliko zamjerim sebi što sam puštao da imaš druge izbore, jer ja sam trebao da budem jedini izbor, onaj izbor kojeg nećeš morati birati, nego mi se samo prikloniti, kao slabiji jačem, slab nikada ne ide prema slabom.
Vrijeme je prolazilo, životi su nam postali drukčiji, dva različitao, kao i uvijek baš takva dva opet su se našla, i samo tako bi se i mogli naći, kada smo ih odvojili jedan od drugog, da pronašli bi sebe u svijetu ludosti i lucidnosti, nadasve i mnogo pokvarenom svijetu, ljudi koji izvručući riječi postižu svoje zadovoljstvo, a stvaranje nečijeg ugleda ili puke suprotnosti je ostalo na okolini i društvu, a ne nad vlasnikom života, a ja sam taj ugled imao, imam i sad, kao i ti. Biram ono dostajanstveno sebi, džentlmenski i bez pogovora, damu, biram nju, kao što sam te i nekad davno birao, i opet nije to izbor, to je priklanjanje nečemu što je stvoreno takvo, da mu se mogu prikloniti, da zaštitim i sačuvam, biram tebe, uprkos svemu, a ti ?
Ne tjerem i ne želim prislilno priklanjanje meni, ne moraš, to nije tvoja obaveza, al moje ruke oko tvoga struka, savršeno se preklapaju i proizvode jednu krivu liniju koja može da ispravi sve loše u mom životu, tvoj osmijeh. Ne nemaš ga uvijek, ja ga nikada nisam vidio na tvome licu dok mene nije bilo tu, a da si me primijetila, bio je osmijeh, bila je kriva linija iza koje su se lomile i najčvršće brane suza i boli. Tvoja glava na mojim grudima, mogla je smao da osjeti srce koje kuca ujednačeno, za tebe, a z koga bi drugog i moglo da kuca kad si mu samo ti prirasla, a opet, ti nisi stalno tu, al ono na tebe podjseća.
I opet kažem i ponavljam, mnogo je toga što nas je razdvojilo, a opet vidi se mnogo toga što opet može da nas spaja, i pored zamjeranja, pored ružnih misli, ono što je između nas, naš život, jedna mladost, vrijeme brzo prolazi, utroši ga na sebe, potroši ga na nas.

Dream are comming true :D

Sutra će sve biti kao pre…

Nikad nismo smjeli da se rastanemo, ne, nikada, ali jesmo i to kako tek. Kao dva neznanca jedno pored drugog prolazili, glavu mi nismo okretali, gledali smo se, gledao sam joj tugu u očima, znao sam te oči, i to kako odveć dobro poznavao njene plave oči. Ni jedan njen osmijeh nije bio isti kao prije da bi prekrio tugu u očima, ne samo tugu, bol i patnju koju onako gorda i drska nije smjela da pokaže ni pred bilo kim, a niko je nije kao ja dobro poznavao da bi prepoznao to u njoj. Ćutala je, kao i ja, u mojim očima odsjaj bijesa i ljutnje, na kraju krajeva i nemogućnosti prelaska preko svega u vezi nje, njenog odlaska, previše je boljelo, previše sam se vezao…
Mada, i u svom tom ludili ja znao sam da će da se vrati, vrati, ne na koljenima, i bez kajanja što bila je poslije mene sa njim, da m ezaboravi, doći će uzdignute glave, nasmijana jer je uvijek znala da se meni može vratiti, da ću je uvijek dočekati raširenih ruku, ne zbog toga što sam je volio, već zbog toga što sam u lošim ljudima uvijek pronalazio tračak dobrog u njima, i usavršavao njihovo dobro da bi izbcili iz sebe ono loše, a ona je do tad bila moj najveći uspjeh, odrasla je uz mene, ugledala je drugu stranu života, a svoju prvu stranicu o ljubavi ispisala je uz mene, e zbog toga. ona dolazi.
Dolazi odveć, u onom trenutku u kojem sam se njoj najviše nadao, a sada, kada je nadanje već prošlo. i mene je prošlo. Kada trebao sam oslonac i kad sam se čupao iz životnih problema, kada je i meni trebao neko da mi kaže da ja to mogu, a sam sam sebi bio odsutan, nje, od koje sam to najviše očekivao vraćala je drsko svojim odsustvom, zato, i kad se vratiš, i kad se sad opet u meni sve budi, mene neće biti tu. 
Sutra će biti sve kao pre, i ljubav, i sreća i tuga i bol, sutra ćemo biti isti mi sa starim ožiljkom i gorčinom u duši kad jedno drugo vidimo, jedan pogled, jedan sustret, jedna ljubavi i naš kraj.

Dotiče me, malko

Šta sad treba da znači to, da za noć predomisliš se i okreneš moj broj, a onda kao mahnito izvinjenje poslano, a ja sebično, pomislit ćeš muško đubre obično neću da prihvatim to. Tvoja dječija posla, hah, ma šta sam drugo mogao očekivati, samo si samnom i mogla izgledati i ponašati se starije, drugačije me nikad ne bi mogla ni imati, bilo je nešto u tebi, bilo kažem opet u sebi do onog trenutka kada si pokušala zaboraviti i preboljeti sa drugim, od tada nema povratka, a opet ja zaluđeno muško čekam taj datum, naše godišnjice, naše koja bi bila da smo skupa, da samo dodjem na to mjesto tačno u podne, da dođem, zastanem i opomenem samog sebe.
Ja znao sami s vremena na vrijeme očekivao tu poruku ili poziv, ja znao sam da sam mnogo bolji nego što me smatraju, znao sam to po sebi i svom ponašanju od kad si otišla, ja nisam naglo krenuo naprijed, rekao sam, ma pusti vrijeme neka ide i tako i bilo je.
Laži o prevari, za mene su sitnice, naviknut na poniženje ali ne i na poraz, nemam tebe, pa šta, ali imam svoje snove i voljet ću te ja i više od svega, nakon svega, al meni samo snovi preostaju, žalim, samo u njih sebe ulažem.

Pusti, neka ih

Sa njom nikada nisam znao na čemu sam, i poslije svih krajeva našeg kraja nikada nisam znao na čemu sam sa njom. Jedan dan bi bila pristojna dama, puna sebe i normalnog razgovora, a drugog dana bi bila hladna, drska i gorda, tjerala me svakom riječju od sebe, tjerajući me iz svog života, a ja..
Ja sam prihvatio svaki njen krvnički pohod na sebe, pustio sam da me vjetar koji ona šalje nosi, i tamo i vamo, po njenom, po njenoj želji i namjeri, drukčije ja nisam znao.
Uvijek sam puštao da me svi lome, da svako od njih u mene usadi ono najgore od njih, da postao bih najgori, gori od svakog lošeg dijela u njima, samo to nikada neće ni znati, koliko gorčine, koliko bijesa i snage u meni, a što nikada neće dobiti od mene, niti bilo ko od njih, ja puštam. 
Pustim ih da oni mene odbacuju, da pored mene prođu, a ne vide me, ne žele da primijete i pozdrave, puštam ih da se pred tim uzdižu, jer ja njih znam sve, ja sam tu sa njima provodio dosta vremena, ja znam njihove karaktere, znam da se uvijek vraćaju, zapamti, kažem uvijek.
Kada se vraćaju nazad, ne dajem ja njima sve loše od sebe, dajem samo realnost i svoj standard, ne okrećem glavu meni poslije svega bilo je bolje, ne lažem jer nemam volje jer na kraju krajeva tebi je sve to nostalgija, bili smo mi, bio je kraj, vratiš se da mi namjerni nemir doneseš, a meni je mir u duši i nakon svage lomljave ja ruku pružim, ali odbijem bilo šta više od toga.
Pusti, neka ih, neka me lome, neka me bacaju, nek rade šta god požele, ono najgore od mene, ja ostajem dosljedan svoga, da kad ustanem da se borim, sve ih pobijedim, kad poželim da se izgubim natjeram ih da sami to urade, da me izgube, puštam ih, iz ruke hranim ih i čekam. Čekam da počnu da pokazuju svoje loše strane, kako bi još više mogao, zapravo znao da udarim gdje najviše boli.